SPECIJALNA BOLNICA ZA
MEDICINSKU REHABILITACIJU LIPIK

Nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera Osijek

Povijest lječilišta

Najranija povijest Lipika slabo je poznata. Iz vremena prapovijesti  iz okolice Lipika zabilježeno je nekoliko arheoloških lokaliteta koji pripadaju kamenom, brončanom, željeznom dobu. Za  vrijeme Rimskog carstva područje Lipika našlo se u Provinciji Gornjoj Panoniji na municipalnom teritoriju grada – termalnog kupališta  Aquae Balissae – Thermae Iasorvenses (Daruvar) upravnom središtu panonskog naroda Iassa (“Iscjeljitelja“). Njihov specifikum je bilo odlično poznavanje  balneoterapeutskih svojstava geotermalnih vrela. Izgleda da geomorfološki, hidromorfološki i mikroklimatski uvjeti nisu dozvoljavali naseljavanje i izgradnju trajnijih objekata neposredno uz geotermalne izvore na području Lipika.

U srednjem vijeku od 13. st. današnje područje Lipika nalazilo se na veleposjedu utvrde i trgovišta Bijela Stijena (Feyérkő). Srednjovjekovni Lipik najvjerojatnije je bio smješten na prostoru  današnjeg sela Klisa (od lat. ecclesia = crkva), što je oikonim (toponim)  iz pred-turskog razdoblja. Turci su zauzeli utvrdu i ovo područje 1543.  Selo Lipik pripadalo je   vlaškom vojvodstvu Subocka.  Nakon oslobođenja Slavonije od Turaka 1691. cjelokupno područje dospjelo je u vlasništvo bečke Dvorske komore. Lipik je bio zabilježen različitim imenima Lipik, Lipnik, Lippik ali i  vjerojatno pod imenom Vrnjaci/Vrnjci (Verniaczy) što vjerojatno ima korijen u riječi “vruljci” ili potječe od jednog starog zanata koji se zvao “vrnjčanje“ odnosno  izradi kožnih kaiševa i remenja od kojih su pletenjem izrađivani gornji djelovi tadašnje narodne obuće slične današnjim opancima.  Nije nemoguće da ime Lipika potječe od naziva drveta lipe (lat. Tilia) čija su stabla mogla biti u blizini geotermalnih izvorišta.

Naselje Lipik ucrtano je na karti iz 1745. kao Lipick - Therme debilitate nervorum laborantibus salubriores što svjedoči da je narativna predaja sačuvala, tijekom 150-godišnjeg turskog vladanja činjenicu, da su izvori bili poznati po liječenju bolesti živčanog sustava. Ovo je i siguran dokaz da je lokalno stanovništo bilo upoznato s tisućljetnim iskustvom  balneorehabilitacijske tradicije. Lipik se našao u sastavu vlastelinstva Pakrac  u kojem se u periodu 1728. -1760.  izmjenjuje u vlasništvu nekoliko plemićkih rodova (Imsen, Trenk, Slavnic). Sredinom 18. stoljeća postoji podatak da je “pakrački vladika Sofronije Jovanović obnovio naročitu zgradu kupatila u Lipiku“. Katoličko pučanstvo koristilo je  kapelu sv. Franje kojom su upravljali franjevci.

Godine 1760. veleposjed Pakrac  sa selom Lipik prelazi u ruke grofa Antuna Jankovića Daruvarskog (1729.-1789.). Topografska karta sela Lipika (Dorf Lipik) s kraja 18. st. ima ucrtana dva objekta s nazivom Kupke (Baad).  Ovdje je  i potok pritok rijeke Pakre koji protječe JZ od Lipika s nazivom Ilidža ili Toplica (Illich oder Topliza).  Visoki službenik bečkog dvora F.W. Taube 1777. opisuje snažne izvore tople vode od kojih je jedan kaptiran i sagrađena je zgrada s tri prostrane kupke: “one naročito djeluju kod živčanih bolesti, uzetosti zglobova i stezanja i grčenja živaca, a na čudan način jačaju i zdravo tijelo.“ Budimpeštanski  sveučilišni profesori M. Piller i L. Mitterpacher  1782. prolaze kroz mjesto Lippik  te spominju Grofovo i Gospojino (“grofičino“) kupalište, Pučko kupalište  i Episkopsko kupalište. Prvi kvalitativni opisi vode iz četiri izvora nastaju 1773., 1777. i 1782. (J.B. Lalangue, H. J. Crantz, M. Piller i L. Mitterpacher).   Iz vremena Izidora pl. Jankovića (1789. – 1857.)u razdoblju između 1820. i 1850. u Lipiku je podignuta nova kupališna zgrada s tri kupatila: Općom kupelji, Kupelji od čardaka i Malom kupelji, dok se u posebnoj zgradi nalazila Episkopska kupelj.

Godine 1839. izvršena je prva prava kvantitativna analiza lipičke termalne vode dr. D. Wagnera i utvrđeno je  da sadrži veliku količinu joda, što ju je činilo jedinstvenom u Europi. U istom razdoblju izgrađena je putnička postaja s gostionicom “K izvoru“ (Gasthaus zur Quelle). Na udaljenoj istočnoj periferiji Lipika nazvanoj Izidorovac (Izidorház)  osnovana  je  1843. ergela u kojoj su uzgajani konji za potrebe vlastelinstva Jankovića  i vojske Habsburške Monarhije. Za vrijeme  grofa Julija Jankovića (1820. – 1904.) Lipik ima 30 kuća  i 228 stanovnika, dvije kupališne zgrade,  jedan hotel i nekoliko gostionica. Kupalište  daje u najam, a 1861. prodaje cjelokupno pakračko vlastelinstvo francuskoj  tvrtki  Henry - D’Heureux-Gibal koja se bavi eksploatacijom slavonskih hrastovih šuma. Godine 1862. u Lipik dolazi profesor Bečkog sveučilišta I. Seegen, poznati balneolog koji objavljuje da su “ove jodne toplice jedinstvene u Europi, ali uređenje i prihvat ne odgovaraju njihovu značenju.“ Sastav vode bio je pogodan za liječenje velikoga broja bolesti ili za opći oporavak organizma nakon intenzivnoga liječenja primjerice sifilisa, ali je posebno učinkovita bila za liječenje kroničnih upala te reume, gihta, rahitisa i išijasa. Godine  1867. vlasnik kupališta postaje vukovarski plemić i trgovac drvetom Antun Knoll koji pokreće preuređenje Lipika u suvremeno lječilište. Započinje gradnja novih kupališnih objekata i  perivoja s  oblikovanjem partera uz pomoć stručnjaka iz Budimpešte. Za upravitelja dovodi liječnika H. Kerna koji se uz liječnika A. Holtzera odmah zauzima  za isušivanje močvara. Znatno je unaprijedio lječilište i reorganizirao poslovanje uz uvođenje najsuvremenijih metoda liječenja čime je položio temelje za uređenje Lipika u moderno balneoterapijsko središte Hrvatske, ali i Austro-Ugarske Monarhije. Ručno kopanje "arteškog bunara" dubine 234 m uz minimalnu tehničku potporu izvršio je znameniti rudarski inženjer V. von Zsigmondy. To se smatra jednom od prvih bušotina takve vrste u ovom dijelu Europe. Nad izvorom – bušotinom sagrađen je paviljon Antunovo vrelo s  temperaturom vode 64 Cº i ugrađenom slavinom za točenje kako bi se mogla ispijati na licu mjesta u sklopu propisanoga liječenja dr. Kerna. U vremenu 1870. - 1872. izgrađene su "Kamene kupke", hotel "Garni" (kasnije "Kurhotel"), a ubrzo nakon toga završava se i  hotel "Dependence". Lipik je postao odmaralište, gdje su se osim kupki nalazili i brojni sadržaji za zabavu i razonodu sa smještajem za 350 do 400 gostiju.Godine 1875. započinje se flaširati termalna voda koja se pod nazivom Lipiker thermalquelle ili Lipiki hevviz izvozi širom Austro-Ugarske Monarhije.

Godine 1885. kupovinom kupališta od strane peštanskih liječnika  J. Deutsch-a i E. Schwimmer-a Lipik postaje mondeno odmaralište Srednje Europe. U razdoblju 1886.-1893. grade se Rimske kupke, Mramorne kupke, Salonske kupke, Wandelbahn – natkriveno šetalište i Kursalon (Liječilišni salon) s monumentalnom kupolom koji je sadržavao svečanu dvoranu, restoran, kavanu, sobu za biljar, kasino i damski glazbeni salon.Na izložbi u Budimpešti, historicistički (kasnoromantičarski) reprezentativni perivoj Lipik  površine 10.4 hektara dobio je posebno priznanje i proglašen je  najbolje uređenim lječilišnim perivojem u Austro-Ugarskoj monarhiji. Kada je 1895. godine Lipik posjetio i zemaljski vrhovni liječnik V. Struppi, spomenuo je, među ostalim, da su novogradnje i dogradnje “vrlo liepe.’’  U mjestu se nalaze tri velika hotela i mnoštvo pansiona, a posjetitelji su bili smješteni i u okolnim selima. Za potrebe lječilišta 1894. izgrađena je električna centrala. Lipik se 1890. odvaja od Pakraca i postaje Upravna općina.  U Lipik dolazi željeznica 1897. U kupalištu je tada prevladavalo ozračje tipično za multinacionalnu Monarhiju, a uključivalo je bečko i peštansko kulinarstvo, praško slastičarstvo te glazbene sastave svih vrsta (vojnički, klasični, tamburaški, vokalni ili ciganske violine), uz egzotični dodatak blizine Bosne odnosno Osmanskoga Carstva, što je značilo janjetinu s ražnja i tursku kavanu kao sastavni dio ponude. U zlatno doba od 1890. do 1914. Lipik je godišnje posjećivalo 4000 do 5000 ljudi godišnje.

Prvi svjetski rat označio je kraj jedne epohe, iznimno povoljne za Lipik. Kupalište je pretvoreno u vojno oporavilište. Stvaranjem nove države Kraljevine Jugoslavije 1918. vlasnik lječilišta postala je Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze iz Zagreba kada i započinje ponovni razvoj zdravstvenog turizma. Godine 1918. lipička alkalna jodna ljekovita voda započinje se puniti u flašama (bocama) od 1 litre, a kao stolna voda  flašira se u bocama od 1.4 i 0.5 litre. Lipik je tridesetih  godina ponovno snažno lječilišno i turističko središte, pa je tako godine 1938. imao 65.536 noćenja što ga je stavilo na drugo mjesto po broju noćenja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

U Drugom svjetskom ratu u  lječilišne zgrade smještene su veće jedinice vojske i policije Sila Osovine poradi strateške prometnice odnosno osiguranja željezničke pruge Virovitica - Daruvar - Banova Jaruga. Za vrijeme NDH lječilište ima naslov Državnog kupališta. Partizani su oslobodili Lipik bez borbe 13. IX. 1944.  Boravkom raznih jedinica i nakon oslobođenja  devastirano lječilište počinje primati prve bolesnike tek  1946.  Godine 1953. u Lipiku se liječilo 2176 bolesnika. Pod pokroviteljstvom Neuropsihijatrijske i Interne klinike u Zagrebu 1957. otvoren je novoformirani Bolnički odjel za medicinsku rehabilitaciju za 150 pacijenata dnevno. Manufakturno punjenje mineralne vode  prerasta u industrijski pogon tek 1968. kad je  u istočnom krilu Kursalona otvoren proizvodni pogon za flaširanje vode. Naziv Lipički studenac osmišljen je 1973. i ostao je nepromijenjen do 1998, kada nastaje Studenac.

Godine 1965. perivoj u Lipiku kao najveći i perivojno-kompozicijski najvredniji lječilišni perivoj vrtne arhitekture u Hrvatskoj  upisan u Registar zaštićenih objekata prirode, a 1980. godine je urbanistička cjelina Lipika upisana u registar nepokretnih spomenika kulture.

Godine 1966. osnovana je Bolnica za neurološke bolesti koja je u svojem sastavu imala ugostiteljsku djelatnost. Ustanova mijenja ime 1971. u Bolnica za neurološke bolesti i rehabilitaciju “Božidar Maslarić" s 240 zaposlenika i 375 kreveta. Geotermalna voda  uspješno se  koristi za liječenje neuroloških i reumatskih bolesti te posttraumatskih i postoperativnih stanja nakon operacija sustava za kretanje. Godine 1983. proširuje se turistička ponuda. Izgrađen je Zdravstveno- rekreacioni centar -  suvremeni hotel Lipik s unutarnjim bazenom, obnovljen je Kursalon, šetalište Wandelbahn i olimpijski bazen.  U bolnici Lipik 1989.  na bolničkom liječenju bilo 5.867 gostiju (113.428 noćenja). To je odličan pokazatelj bez noćenja u hotelu Begovača i hotela ZRC-a Lipik te privatnog smještaja.

U Domovinskom ratu 1991. - 1992. objekti kupališta su lakše ili teže oštećeni.   Crkva sv. Franje Asiškoga srušena je do temelja. Konji lipicanci iz Ergela Lipik odvedeni su u Srbiju (vraćeni 2007.). Prilikom povlačenja četnici su zapalili zgradu Kursalona, Wandelbahn, hotela, Zdravstveno-rekreacijskog centra i Dječjeg doma. U ožujku 1994. godine, rješenjem Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, bolnica je ponovo dobila status Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, te se od tada svake godine ulažu maksimalni napori na dodatnom osuvremenjivanju bolničkih objekata, uz istovremeno restauriranje spomeničke baštine i tradicijskih osnova na kojima je ovo lječilište nastalo. Ustrojem Požeško-slavonske županije 1993. Lipik dobiva status općine, a 1997. status grada.

Bogatu tradiciju odmorišta li i lječilišta možda još jedino posjeduje Opatija na Jadanskoj obali ali specifikum ovih geotermalnih izvorišta su posjetioci: u kupkama su se kupali barun Franjo Trenk, grofovi Jankovići i njihovi znani i neznani gosti, crkveni velikodostojnici, austrijski i madžarski plemići, oficiri i industrijalci, bosanski begovi i spahije, vojvođanski veleposjednik Dunđerski, hrvatski književnici Jurković Janko i Milan Šenoa, slovački književnik Jure Franko i Martin Kukčin, madžarski premijer Ištvan Tisza. Mjesto gdje su pjevali su pjevali E. Caruzo, T. Pattiera i F. Šaljapin zasigurno se ističe između ostalih hrvatskih toplica, lječilišta i ljetovališta. Nakon Domovinskog rata i  obnove zadnje dvije decenije iz godine u godinu vraća povjerenje starih i novih gostiju. Lipik se  vraća se na lječilišnu kartu Hrvatske, postaje važan rehabilitacijski centar, tako da  2011. bilježi 4.511 gosta na bolničkom liječenju koji su ostvarili 75.262 noćenja što naravno unatoč značajnim ulaganjima u obnovu i modernizaciju SB Lipik i dalje  još zaostaje za rekordnom 1989. godinom s 113.428 noćenja.

 

Za Toplice Lipik pripremio mr.sc. Berislav Schejbal, prof. 

Autorska prava zadržana.